* 29. lipnja 1921.
+ (Arhiv HPDI ne posjeduje podatak o vremenu i mjestu smrti ni ukopa.)
Roditelji: Karlo i Zlata r. Pazman. Otac bio mlinarski radnik. Imali su troje djece. Stariji brat Drago (Carolus) r. 19. I. 1920. postao je također isusovac, za svećenika zaređen 1947.
(Arhiv HPDI nema podataka gdje je Alojzije pohađao osnovnu školu. Gimnaziju je vjerojatno završio u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku.)
U novicijat Družbe Isusove stupio je 30. srpnja 1941. na Jordanovcu u Zagrebu.
Filozofiju je studirao na Filozofskom institutu Družbe Isusove na Jordanovcu u Zagrebu šk. g. 1943./44. – šk. g. 1945./46.
Magisterij (odgojni rad s đacima) obavljao je šk.g. 1946./47. – šk. g. 1947./48. u sjemeništu na Šalati.
Teologiju počeo studirati šk. g. 1948./49. (Studij je morao prekinuti godinu dana radi služenja vojne obveze.) Poslije vojske nastavlja studij teologije na Teološkom Institutu Družbe Isusove u Palmotićevoj 33 u Zagrtebu. Šk. g. 1951./52. završava treću godinu teologije i 19. kolovoza 1952. zaređen je za svećenika u Zagrebu. Slijedi 4. i završna šk. g. teologije 1952./53.
Vrlo brzo je imenovan u ljeto 1953. pomoćnim kapelanom u župi Vuka.
Šk. g. 1954./55. obavlja treću probaciju (završna faza isusovačkog odgoja) u Dubrovniku.
U jesen 1955. ponovno imenovan pomoćnim kapelanom u Vuki (Zadnje zavjete položio 2. veljače 1956.) i to je do do 1959. kad je imenovan pravim je pravim kapelanom i to ostaje do ljeta 1961. kad je imenovan upraviteljem župe i to ostaje do ljeta 1963.
Šk. g. 1963./64. duhovnik 1. razreda, ispovjednik đaka, vjeroučitelj u 3. razredu, kateheta kućne služinčadi i povremeni propovjednik.
Od ljeta 1964. do ljeta 1968. upravitelj župe u Skoplju te upravlja katoličkim zajednicama u Kumanovu, Štipu, Tetovu i Velesu. Ispovjednik je časnih sestara po tamošnjim bolnicama.
Od 13. listopada 1968. do 11. veljače 1969. superior u Palmotićevoj, a onda minister u Dbk, piše kućnu povijest, šofer je biskupa i čeka do ljeta 1970. da pođe u Njemačku za misionara naših radnika.
Od ljeta 1970. je dušobrižnik hrvatskih radnika u Kasselu u Njemačkoj. Negdje ljeti 1982. inkardiniran je u Biskupiju Fulda.
(iz arhiva Družbe Isusove Zagreb)
Imao je silnu želju vratiti se u Hrvatsku, koja je netom postala priznata i suverena. Bolestan se vraća u domovinu i na letu za Hrvatsku umire u njenom zračnom prostoru. Pokopan je na Mirogoju.
_____________________________
iz tiska o p. Hartly-ju
Još je samo jednom htio vidjeti Hrvatsku, no preminuo je u zrakoplovu iznad Zagreba
Hrvatska katolička misija Kassel nalazi se u sjevernom pastoralnom području, a djeluje u sklopu Biskupije Fulda. Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća na područje Kassela doselio se veliki broj hrvatskih radnika. Pastoralno djelovanje s Hrvatima na tom području počinje već od 1966. kada je od tada do 1970. pastoralnu brigu u Kasselu i okolici vodio svećenik franjevac iz Frankfurta fra Bernard Dukić.
Hrvatska katolička misija Kassel osnovana je 15. svibnja 1970. godine i danas broji nešto više od dvije tisuće članova. Misiju je od 1970. do 1990. vodio hrvatski isusovac o. Alojzije Hartli. Nakon njega voditelj misije postao je svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije vlč. Ivan Barišić (1991. – 2013.). Na čelu misije od 2013. do danas je svećenik Porečke i Pulske biskupije vlč. David Klarić.
Kao pastoralna suradnica od 1970. do 2016. ovdje je djelovala Jelica Žigrović. Nedugo nakon toga biskupija je zaposlila Anđelku Puđu kao tajnicu sa željom da nakon završenog dopisnog studija postane referentica zajednice. Središnje nedjeljno misijsko misno slavlje je u Kasselu u crkvi sv. Elizabete u 11 sati. Misno slavlje slavi se nedjeljom i u Bad Hersfeldu u crkvi sv. Bonifacija u 16 sati. Jedan broj hrvatskih vjernika pohađa i nedjeljna misna slavlja u svojim mjestima stanovanja ili u matičnim župama stanovanja na njemačkom jeziku.
Tijekom izbora župnih vijeća u Biskupiji Fulda 2015. godine i Hrvatskoj katoličkoj misiji Kassel nakon odobrenja Biskupije ponovno je izabrano misijsko vijeće. U misijskim prostorima u naselju Helleböhnu u Kasselu održavaju se vjeronaučni susreti na kojima se vjeroučenici pripremaju za sakramente, a i obogaćuju znanje hrvatskoga jezika i kulture. Vjernici svih uzrasta rado dolaze na misna i druga slavlja. Mladi se također rado okupljaju u misiji. U Kasselu je i učitelj hrvatskog jezika Pero Anušić. On je učitelj u sklopu njemačkog školstva, u tzv. hrvatskoj školi. Također, u sustavu hrvatskog školstva djeluje i učiteljica u sklopu Ministarstva prosvjete Republike Hrvatske, u tzv. hrvatskoj nastavi. Danas oko 90 djece pohađa hrvatsku školu ili nastavu.
U Bad Hersfeldu pjevanje predvodi manja skupina. U misiji djeluje i skupina čitača i molitvena skupina. Tu je i skupina ministranata. Ponedjeljkom se sastaje skupina “Ponedjeljkom u misiji” koja razmišlja i razgovara o raznim vjerskim i životnim temama. Misija dobro surađuje s njemačkom mjesnom Crkvom.
Voditelj misije odlazi u blagoslov obitelji, posjećuje bolesne i nemoćne, a i potrebite duhovne pomoći u zatvoru u Kasselu. Vjeronauk se za sve uzraste drži u Kasselu i Bad Hersfeldu. Vjernici iz misije redovito odlaze na hrvatsko marijansko hodočašće hrvatskih katoličkih misija iz Sjeverne regije u Hildesheim. Svećenici iz okolnih misija dobro surađuju s misijom Kassel pomažući za božićne i uskrsne ispovijedi.
U misiji se organiziraju i konzularni dani Republike Hrvatske posljednju subotu neparnoga mjeseca. Priređuju se i nikolinjsko-božićne proslave, dočeci Nove godine, proslave Majčina dana. U posljednje vrijeme slavi se i sv. Josip, kao zaštitnik Hrvatske, ali i Dan misije. U misijskim je prostorijama bista bl. Alojzija koju je biskupija Fulda darovala misiji u Kasselu tijekom pohoda pape Ivana Pavla II. Fuldi je 17. listopada 1980. bistu u toj prigodi blagoslovio sv. papa Ivan Pavao II. Postavljena je na prolazu između prostorija njemačke župe sv. Terezije i hrvatske misije.
Vjernici iz misije rado hodočaste u svetišta Lurd, Fatimu, Rim, Padovu… Misija je godine 1996. darovala oltar u obliku krstionice kneza Višeslava s hrvatskim tropletom u drvetu, a 2000. godine i svetohranište u obliku hrvatske ruže u kojoj je zavjetni križ kući “Domus Croata” – Domu hrvatskih hodočasnika “Dr. Ivan Merz” u Rimu. Ostvarenje te ideje započeo je voditelj misije o. Hartli koji se zauzimao za prikupljanje dobrovoljnih priloga za taj Dom pomažući na razne načine.
Ideja je ostvarena za voditelja misije vlč. Barišića. Te svete 2000. godine vjernici iz misije Kassel hodočastili su s dva autobusa u Rim. S papom Ivanom Pavlom II. slavili su Veliki tjedan, a na Cvjetnicu ih je Papa pozdravio. Oltar i svetohranište izradio je Božo Vidaković iz Slavonskog Broda koji je dugo godina živio u Kasselu, u kojem je i preminuo 2008. Božo je svoje radove u raznim tehnikama izlagao na brojnim izložbama u Hrvatskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj.
Godine 2008. odlazeći iz prijašnjih misijskih prostorija u Kasselu u kojima je bila i kapelica, oltar i svetohranište (rad Bože Vidakovića) i postaje križnoga puta (rad Ivana Lackovića Croate) i klupe, misija je darovala župi Presvetoga Srca Isusova u Čardašu.
Pri misiji djeluje nogometni klub DJK “Zagreb – Kroatien”. Komunistički sustav htio mu je izmijeniti ime, u čemu se o. Alojzije Hartli suprotstavio i mudro dosjetio. Potražio je pomoć kod uglednog odvjetnika dr. Augusta Schreibera koji je nogometni klub priključio njemačkoj katoličkoj udruzi – “DJK” – (Deutsche Jugendkraft). Zbog sigurne zaštite kluba August Schreiber više je godina bio njegov predsjedavajući. O. Hartli sve je to skupo platio. Bio je šikaniran i radi bojazni uhićenja nije putovao u domovinu.
Godine 1990. teško bolestan uz medicinsku pratnju zaputio se zrakoplovom u Hrvatsku. Umro je u zrakoplovu u zračnom prostoru Republike Hrvatske. Pokopan je u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju, a na grobu mu piše: “Svećenik, pastir, domoljub”.
Uz DJK “Zagreb – Kroatien” u Kasselu djeluje i NK “Hajduk”. Misija je posebno tijekom Domovinskog rata bila aktivna na humanitarnom i karitativnom području kada je iz nje poslano više od 180 karitativnih pošiljki u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a i znatna novčana pomoć.
(preuzeti: mojahrvatska – autor: Adolf Polegubić)
Uoči Pepelnice, 12. veljače 2013., preminuo je don Ivan Barišić, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije, voditelj Hrvatske katoličke misije u Kasselu u Njemačkoj. Preminuo je u kasselskoj bolnici nakon višemjesečnoga liječenja.
Don Ivan je najstarije dijete u obitelji od pet braće i jedne sestre u oca Ante i majke Zore r. Šimić. Rođen je 10. kolovoza 1950. u Drinovcima, gdje je polazio osmogodišnju školu (1957.-1965.), a sjemenišnu gimnaziju u Subotici (1965.-1969.). Vojnu je obvezu služio u Karlovcu (1969.-1971.), filozofsko-teološki studij pohađao u Sarajevu (1971.-1977).
Đakonski je red primio u Sarajevu 15. lipnja 1975., a red mu je prezbiterata podijelio mostarski biskup Petar Čule u Jarama, 29. lipnja 1976.
Mladu je Misu proslavio u Drinovcima 1. kolovoza 1976. (propovjednik mu je bio don Ante Kutleša).
Svećeničke službe: Od 1977. do 1985. djelovao je u Buhovu, Grabovici, Rotimlji, Gradcu i Gabela Polju u Hercegovini, a onda je poslan u hrvatsku inozemnu pastvu u Njemačku. Djelovao je na više mjesta do 1991., a samostalno je radio u Hrvatskoj katoličkoj zajednici u Kasselu posljednje 22 godine do smrti. Neka mu pred Bogom njegovo svećeničko služenje i trpljenje bude zalog vječnoga spasenja!
PROPOVIJED NA MISI ZADUŠNICI DON IVANA BARIŠIĆA
Drinovci, 16. veljače 2013.
Braćo svećenici, dragi vjernici!
Svakomu od nas dođe trenutak konačne oprediobe, nekada pet minuta prije dvanaest. A možda i Božje milosrđe tako uredi da nam još jednom priredi priliku da vidi želimo li svjesno i slobodno poći na Božju desnu među blagoslovljene ili na njegovu lijevu stranu među neblagoslovljene. Želimo li od Boga čuti riječi vječne utjehe i uživati u gledanju njegova božanskog Lica ili doživjeti njegovu vječnu šutnju da nema nikakva posla s nama? Ako mislimo da smo na ovozemaljskom križu, ne zaboravimo da je Gospodin Isus između nas. U sredini. Nije samo uključen među nas ljude, nego je ubrojen među sve nas grješnike, koji se razlikujemo samo po tome – kajemo li se ili se ne kajemo.
S lijeve Isusove bio je razbojnik na križu na Kalvariji, zvani Gizma. Kakav je to bio krvnik, vidljivo je i po njegovu držanju na križu. Psovao i grdio sve živo oko sebe, a najviše Isusa, nevina, Bogočovjeka, Spasitelja i Otkupitelja. Njemu se podruguje i pogrđuje ga: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“ (Lk 23,39). A Isus upravo u tome trenutku Raspeća najviše ižaruje svoje spasiteljske milosti onima koji tu milost prihvaćaju i usvajaju. Duboko vjerujemo da bi ovoga i ovakvoga razbojnika Gospodin Isus s radošću spasio da mu je naglasak bio samo malo drukčiji, ponizniji, molećiviji, a ne onako sarkastičan, ironičan i uvrjedljiv. Na te njegove nerazumne uvrjede, i to nekoliko minuta prije odlaska s ovoga svijeta, Isus mu mirno uzvraća – božanskom šutnjom. Božanskim neodgovorom. Njemu i nesretnomu Herodu nije odgovorio nijedne riječi. Ako hoćeš pravdu, evo ti pravde. Mislio sam ti udijeliti milosrđe, ljubav, misli se Isus u sebi. Ali ti se i Bogu rugaš! Prepustio ga je Isus njemu samomu. Neka dobro razmisli i sam se opredijeli na koju će stranu: među blagoslovljene ili među proklete. I kada se god Isusa na takav pogrdan način obezvrjeđuje i izruguje, on božanski dostojanstveno šuti. Tko će pogoditi što misli! Njegova je šutnja jača od sve razbojničke galame ovoga svijeta. Poziva čovjeka da se slobodom od zla odvrati i da se slobodno i svjesno Bogu obrati. Imao je još malo vremena.
Ne znamo konačne sudbine toga nesretnoga Gizme. U rukama Božjim. Sveti Augustin o sudbinama ljudi na ovome svijetu veli: „Koji čovjek može presuditi o čovjeku? Sve je puno nepravednih sudova. O nekom, eno, očajasmo, a on se obrati i bude najbolji. Od drugoga smo mnogo očekivali, a on odjednom posrne i postane najgori. Niti nam je strah, a niti ljubav pouzdana“.[1]
Ali znamo da je u ovom trenutku na Križu najviše došlo do izražaja Srce Gospodina našega Isusa Krista koji umrije za sve ljude: nepravedne sudce i upravitelje, za sve velike i male svećenike, za sve Barabe i Gizme, prijestupnike i grješnike ovoga svijeta. Možda se negdje nekada i čulo da je netko umro za pravednika, kaže sv. Pavao (Rim 5,7-8). Ali ovo što je Gospodin učinio, nikada se nije ni prije ni poslije toga dogodilo, osim isključivo u Isusu Kristu, jedinom Spasitelju i Otkupitelju roda ljudskoga.
S desne Isusove bio je drugi grješnik. Iako sv. Matej i sv. Marko kazuju kako Isusa vrijeđahu i oni koji bijahu s njime raspeti (Mt 27,44; Mk 15,32), ne razlikujući lijevoga od desnoga – možda su u početku bila obojica jednaka, ali tijekom se vremena razlučila – sv. Luka puno je pozorniji i obzirniji. On nam prenosi posljednju vjerodostojnu vijest s posljednje stranice Isusova ovozemnog smrtnog života da se ipak jedan od razapetih u posljednjem trenutku, prije svoga izdisaja, Isusu obratio osobno: razumno, ponizno i usmeno. Štoviše, najprije se obratio svomu kolegi na križu, Gizmi, prekoravajući ga: „Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi, jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini“. Stoga se Dizma okrene k Isusu, koliko mu je bilo moguće okrenuti se na križu, i zamoli ga: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!“
Ovdje Isus više ne šuti, koliko god bio iznemogao u svojoj fizičkoj iscrpljenosti, nego se i on okrene tomu vjerniku i skrušenu raskajaniku i na glas mu prozbori da su svi nazočni mogli jasno razlučiti: „Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,40-43).
Isus ovdje ne osta šuteći, nego prozbori, jer je ganut do dna svoga božanskog Srca. I ne samo da raskajanu grješniku sve zaboravlja i prašta, nego mu javno obećaje da će zajedno s njime, kao prvim plodom otkupljenja, te iste večeri biti na večeri s Ocem u nebeskom raju. Izričito je spomenuta riječ „raj“. Možemo misliti kako je Gospi bilo drago zbog te Isusove rečenice, jer vidi da će njezin Sin izravno u raj, a i zbog razbojnikova obraćenja i ulaska u nebesku slavu.
Dizma, odnosno desni „dobri raskajani razbojnik“, jest prvi sveti spašenik proglašen izravno od Isusa Krista. I to na križu na Kalvariji. I to za svoga zemaljskog života. Primio je i Božje oproštenje i sve Božje oproste: nije ni vidio vremenitih kazna ni čistilišnih muka. Isus je bio siguran da se taj pokajani grješnik ne će više izopačivati, još je tu samo nekoliko minuta i doći će s njim pred prijestolje Oca nebeskoga. I reći će Bogu: „Evo, Oče, prvoga ploda moga otkupljenja kamo si me spremio i kako sam obećao ispuniti tvoju svetu volju. Doveo sam ti grješnika, ali grješnika pokajnika“. Evanđelje poznaje i takve čudesne primjere!
Zaključak. Gizma je klasičan razbojnik koji je uhićen, proveden mu sudski postupak i osuđen na sramotnu smrt, smrt na križu. Više nego užasna smrt. Ni zatvor, ni suđenje, ni osuda nisu nimalo umanjili zločinstva niti promijenili zlikovačkoga mentaliteta. Ostao je uporni zločinac do kraja: ružeći i rugajući se i kolegi s desne strane i pogotovo Isusu u sredini; onako iz čista mira, bez ikakva razloga. Zao po sebi. Kakav život, takva mu smrt! On ne traži oproštenja ni od ljudi ni od Boga. On je ogrezao u svojoj oholosti, životnoj bahatosti, u svome prosvjedu protiv života, protiv pravila dobrote, istine i pravde. U konačnici protiv Boga. On se opredijelio za negaciju svega pozitivnoga. Svoju je ljudsku i svjesnu slobodu stavio na stranu zloće, uvrjede, smrti, đavla i pakla. Kako ćeš mu pomoći kada on ne traži i ne želi nikakve pomoći?! Braćo!
Dizma. I ovaj je čovjek zlikovac, ali je on nakon suđenja i pred samu zagonetnu smrt okrenuo u posve suprotnu smjeru. Okrenuo se od zla i pošao za dobrom, za svjetlom, za istinom, za milošću. On se kaje za sve ono što je dobra propustio a zla počinio. On bi volio da je bio drukčiji, dobar, bolji, najbolji. Vjeruje u mogućnost preobražaja, pa ako ne na ovome a ono na drugome svijetu. Kori svoga kolegu na lijevoj strani, a ponizno se obraća Isusu u kojem vidi nešto veličanstveno, proročko, božansko. I moli Gospodina da ga se sjeti kada dođe u nebeski raj. Čovjek vjeruje u drugi život. Moli zagovor za vlastito spasenje. Kako mu ne bi pomogao?! Isus mu odmah odgovara, podjeljuje mu potpuno oproštenje od svih krivica i potpuni oprost od svih posljedica i vremenitih pokora, i obećaje mu vječno blaženstvo u stanovima koje je pripremio Otac na nebesima.
Crkva poziva na obraćenje. Vjeruje da se čovjek može obratiti u svaka doba. Zato mu pomaže, potiče ga, moli za nj, Mise za nj prikazuje, propovijeda mu, navodi dobre primjere. To joj je zadaća. Raj je pun nekadašnjih grješnika, tj. dostatno raskajanih grješnika.
Mi ovu svetu Misu prikazujemo za našega subrata don Ivana koji je 37 godina bio vjeran i vrijedan svećenik. Hvala mu za njegovo vjerno svećenikovanje. Za njegovu odanost i svećeničku poslušnost. On je u ovih 37 godina slavio oko 13.500 sv. Misa, i u početku svake Mise rekao zajedno s pukom: „Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama braćo, da sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom i propustom. Zato molim blaženu Mariju vazda Djevicu…“ Mi molimo Isusa Krista kojemu je don Ivan služio vjerno i ustrajno, liturgijski i sakramentalno, u domovini devet godina i u inozemstvu tri puta više, dušobrižnički i molitveno, da snagom Duha Božjega bude još danas u raju božanskoga milosrđa. Kod Oca istine i života, Oca svetosti i milosti, Oca pravde, ljubavi i mira. Amen.
+ Ratko Perić, biskup
O S O B N I K
SVEĆENIK MOSTARSKO-DUVANJSKE BISKUPIJE
1) Prezime i ime: IVAN BARIŠIĆ
2) Ime i zanimanje oca: Ante, zemljoradnik
3) Ime i prezime majke: Zora, r. Šimić
4) Mjesto rođenja: Drinovci dan rođenja: 10.08.1950.
5) Mjesto krštenja: Drinovci dan krštenja: 08.1952.
6) Mjesto krizme: Drinovci dan krizme: 1960.
7) Kandidat za svećenika:
Đakonata: mjesto, Sarajevo, dan 15. VI. 1975.
Prezbiterat: mjesto, Jare, dan: 29.6.1976. zareditelj: biskup Čule
8) Osnovna škola: mjesto: Drinovci vrijeme: 1957.-65.
9) Srednja škola: mjesto: Subotica vrijeme: 1965.-69.
Ispit zrelosti: mjesto: Subotica datum: 1969.
10) Vojna obveza: mjesto: Karlovac vrijeme: 1969.-71.
11 Filozofsko-teološki studij:
mjesto: Sarajevo
vrijeme: 1971.-1977.
12) Diplomirao:
učilište: Sarajevo
kada: 1977. – “Hipolit rimski”.
13) Strani jezici:
njemački
14) Poseban interes na teološko pastoralnom planu: Biblija i katehetika.
15) Svećeničke službe
naziv i mjesto službe: trajanje službe, broj i datum dekreta:
Buhovo 1977.
Grabovica 1977.-1981.
Rotimlja 1981.-1984.
Gradac 1984.
Gabela Polje 1985.
Boehl-Gelheim 1985.-86.
Maximiliansan 1986.-87.
Otersheim 1987.
Niederwirzbach 1987.-1991.
Kassel 1991.-2013. (HKM Kassel)
(podaci dobiveni od Mostarsko-duvanjske biskupije)
Od samih početaka Misije pa sve do veljače 2016. godine gospođa Jelica Žigrović bila je pastoralna suradnica u HKM Kassel. Kroz punih 46 godina radila je u uredu Misije, ali i u pastoralu. Pomagala je svećenicima pripremati za sakramente, ali i radila na humanitarnom radu, kao i na organizacijama različitih manifestacija i folklora, Koje su s veremenom pri misiji i djelovale. I nakon umirovljenja redovito stoji na raspolaganju za pomoć u svemu što treba u misiji.
Gospođi Žigrović želimo da ostane kao i do sada: vedrog duha i pozitivne filozofije života.
… i blagoslovljene umirovljeničke dane.
© Kroatische Katholische Mission Kassel 2016.
