Tri pouke o Povratku izgubljenog sina pronađene u knjizi o. Henrija Nouwena
Moja je supruga donijela mnogo sjajnih stvari u naš brak. Među njima je bila i kafetijera — što je, otkrio sam, neophodno kad imate jednogodišnjaka — i mnoštvo knjiga koje su joj pomogle u oblikovanju njezine katoličke vjere prije i poslije obraćenja.
Jedna od tih knjiga je “Povratak izgubljenog sina: Priča o povratku kući” o. Henrija Nouwena. Naišao sam na njega sasvim slučajno, i odmah me oduševilo Nouwenovo čuđenje i intenzivna fascinacija Rembrandtovim prikazom povratka izgubljenog sina, koji je u središtu knjige od prve stranice.
U ironiji koju je samo Bog mogao stvoriti, knjigu sam pronašao dan nakon što sam prijatelju rekao da nisam sklon umjetnosti. Dok sam čitao Nouwena, shvatio sam niz suptilnih lekcija o priči o razmetnom sinu, koje je Nouwen snažno razjasnio.
Bez posebnog reda…
Sinovljev povratak
Nouwen je istaknuo da izgubljeni sin nije bio onaj za koji je bio spreman primiti otvorene ruke i oprost. Izgubljeni sin vraćao se ponižen i poražen, smatrajući sebe manje nego pravim sinom, i dostojnim da bude samo sluga. Nouwen naglašava kako je to slično mnogima od nas kada idemo na ispovijed – očekujući ne otvoreni oprost, već grubost i osudu.
U svom razmišljanju o Rembrandtovoj slici Nouwen ukazuje na oskudnu odjeću i obuću koju je sin nosio kada ga je njegov otac zagrlio. Iako on o tome ne govori u knjizi, jako me se dojmilo koliko je težak morao biti Sinov povratak. U početku je putovao daleko, s mnogo sredstava i energije. Sada se vraćao poražen i siromašan.
Umirao je od gladi. Kako je ovo povratno putovanje moralo biti teško, ali sin je uspio prevaliti, jer je shvatio da mu je to jedina šansa za fizički spas – doslovno, da ostane živ.
Uvijek sam na to gledao kao na poniznost – sin je shvatio kako je postupio, shvaćajući da je izdao svog oca i sebe. Međutim, Nouwen je tvrdio da je sin na svojeg oca gledao kao na biće ograničene ljubavi i suosjećanja.
Priča nije jasna, ali Nouwenova poanta ipak je proširila moju perspektivu da u povratku po spasenje i vječni život naša nada uvijek mora biti u milosrdnom Bogu – čak i kada su pokora za naše grijehe, kao i njihove posljedice, bolne.
Ljubav oca prema najstarijem sinu
Suptilnosti priče o izgubljenom sinu polako su mi postajale jasne kroz uvide drugih. Bila je to svećenikova propovijed koja mi je pomogla shvatiti, na primjer, da je najstariji sin bio grešan u svojoj osudi i zamjeranju. Bio je još jedan svećenik, koji je istaknuo da Krist kaže da je otac vidio izgubljenog sina izdaleka – što znači da je tražio i tražio svog sina na vrlo proaktivan način, pun ljubavi.
Nouwen je razotkrio očevu ljubav na nov način. Uvijek sam vidio oca kako moli svog najstarijeg sina da se pridruži proslavi – na pokoran, očajnički način da okupi obitelj. Međutim, Nouwen je jasno dao do znanja da otac pokazuje svoju intenzivnu ljubav prema svom najstarijem sinu napuštajući proslavu povratka svojega mlađega sina kako bi zamolio najstarijeg sina da se pridruži proslavi.
Drugim riječima: intenzivna ljubav oca prema najmlađem sinu pokazuje se u čvrstom zagrljaju Sina, najljepšoj odjeći i cipelama i najboljoj zabavi koju je kućanstvo možda ikada vidjelo. Ipak, otac se nije ograničio samo na to slavlje – kada je čuo da mu se najstariji sin ne želi pridružiti, uzeo je na sebe to da pokušati otvoriti srce i dušu najstarijeg sina.
Krist je to često činio u svojoj službi, dočekujući s dobrodošlicom preljubnika dok bi nježno i čvrsto prozivao farizeje zbog njihova licemjerja. Ljubav nije smanjena ili pokorna, već jednostavno proširena i eksponencijalna.
Vlasnik zemlje nagrađuje one koji su htjeli raditi
Nouwenova knjiga citira mnogo biblijskih stihova izvan priče o izgubljenom sinu. Jedna je prispodoba o zemljoposjedniku u Mateju 20,1-16, gdje zemljoposjednik unajmljuje radnike tijekom cijelog dana i jednako ih nagrađuje. (Nouwenovo razmišljanje o velikodušnosti zemljoposjednika opširno je citirano na ovoj poveznici radi konteksta.)
Poput pouka iz prispodobe o izgubljenom sinu, pouke iz prispodobe o zemljoposjedniku dolazile su do mene polako, tijekom vremena. Dugo sam se borio sa svojim prihvaćanjem potencijala za jednaku Božju milost za one koji mu dolaze kasno ili rano… i svojom nevoljom što bi zemljoposjednik koristio materijalno bogatstvo na isti način. Iako se on time ne bavi u svojoj knjizi, a na to mi je i ranije ukazivao, trebalo je čitati Nouwena da u potpunosti uvidim da je želja za radom, a ne sam rad, bila uzrok zemljoposjednikove velikodušnosti.
Drugim riječima: netko može poželjeti naporno raditi za Boga na određene načine. Međutim, On nas može pozvati da čekamo i budemo mirni. To je još uvijek u skladu s Božjom voljom, što je zapravo najvažnije.
Napomena autora: Slučajno, dva dana prije nego što sam napisao ovaj tekst, tjedno razmišljanje Eda Morrisseya s portala “Hot Air” dotaklo se očeva prijekora najstarijem sinu. Ed je također primijetio nešto o čemu se Nouwen pozabavio u knjizi – da je želja najmlađeg sina da uzme očevu imovinu dok je otac još bio živ u kulturi tog vremena bila jasna želja da se ocu želi smrt. Ne znam je li Ed čitao Nouwena, ali svakako pročitajte njegov članak za još uvida u usporedbu o izgubljenom sinu.
(Preuzeto sa Bitmo.net)
© Kroatische Katholische Mission Kassel 2016.