Kako Bog djeluje?
Kako se pripremamo za Božić?
Zadnja je nedjelja Došašća, Božić je već tu. Svi smo u velikoj žurbi i trci oko spremanja mnogih stvari bez kojih – kako smo uvjereni – ne bismo mogli dostojno proslaviti Božić: treba još štošta kupiti, kuću urediti, nabaviti i okititi božićno drvce i možda još u zadnji čas napisati koju čestitku, ako smo to zaboravili prije učiniti. Mnogi ljudi pravo odahnu tek kad blagdani prođu, možda i uz iskren uzdah: Hvala Bogu da je sve prošlo, da se opet vratila svakodnevica! Je li to stvarno Božić ili je to samo naša vlastita tvorevina Božića?
Dva glavna lika današnjih liturgijskih čitanja, odnosno njihovo ponašanje, pozivaju nas na razmišljanje o tome. Namjeru kralja Davida da Bogu podigne raskošan hram i Božji odgovor na to preko proroka Natana, te Marijinu ulogu u ostvarenju Božjeg plana mogli bismo lako pretvoriti u važno pitanje za sve nas: Što bismo doista morali pred svaki Božić činiti? Zauzeto pripremati slavljenje Božića i nastojati pritom dati što više od sebe ili znati prepoznati i prihvatiti ono što nam Bog sprema? Može netko na to reći: pa zar se to međusobno isključuje, zar ne može i jedno i drugo? Sigurno da može, ali pod uvjetom da ovo drugo uvijek bude na prvom mjestu. Čini se međutim da kod mnogih kršćana u tom nervoznom i napetom pripremanju uopće nema ni vremena ni volje osluhnuti što to Bog priprema, a kamo li spremnosti to čuti i prihvatiti. Koliki zbog toga i božićnu ispovijed odlažu za zadnji čas, a mnogi je upravo zbog toga i propuste.
Bog se ne da kupiti
Zanimljiv je Davidov primjer. Bog je osjetio da se u njegovoj naoko vrlo pobožnoj namjeri krije opasnost i zato mu preko proroka poručuje: «Zar ćeš mi ti sagraditi kuću da u njoj prebivam?»,podsjećajući ga, da ga je on od pastira učinio kraljem i obećao mu trajnu vjernost, ali samo uz uvjet da i on ostane vjeran Bogu. To će biti jamstvo da će na njemu i na njegovu potomstvu počivati Božji blagoslov (usp. 2 Sam 7,5s.). I upravo to je bio problem čitavog Starog zavjeta. Kad su Židovi podigli veličanstven hram svome Bogu i stvorili čitav sustav prinošenja žrtava, mislili su da su time kupili Božju naklonost za sva vremena. A Bog ih tako često opominje po prorocima kako mu se gade njihove žrtve, jer je njihovo srce daleko od njega, zaboravili su tražiti i vršiti njegovu volju.
Proroci trajno upozoravaju kako nije najvažnije ono što čovjek čini za Boga, ako to nije učinjeno u duhu iskrene odanosti i ljubavi. Zato će oni trajno pozivati na obraćenje, na promjenu mišljenja i ponašanja, što će izrasti iz slušanja riječi Božje. Ono što je Bog poručio Davidu, vrijedi za svakoga: čovječe, ne trebaš ti meni podizati nikakvu kuću, ni od kamena ni od cedrovine, nego slušaj i prihvati ono što ću ti reći! Drugim riječima, bez Boga mi se Bogu ne možemo svidjeti. Moramo dopustiti da on u nama čini i djeluje svojim Duhom, kako bi to što mi činimo imalo vrijednost u njegovim očima. Netko se zgodno izrazio s obzirom na naša dobra djela kojima se katkad jako ponosimo: «Bog nam prvo mora oprostiti i naša dobra djela, da bi ih mogao primiti.» Htio je time podsjetiti da slab i nesavršen čovjek ne može bez Boga učiniti ništa što je dobro u njegovim očima.
Novi svijet snagom Duha
Evanđelje nam u liku Blažene Djevice Marije stavlja pred oči prvog čovjeka koji je posve okrenut Bogu i spreman slušati i činiti ono što on hoće. Luka ne veže uz Marijin život nikakve velike aktivnosti, niti nam pripovijeda o nekim njezinim djelima. Umjesto toga, on ju prikazuje kao ženu koja osluškuje, prihvaća i dalje razmišlja o onom što je Bog rekao. Ona je trajno u stavu moliteljice koja pozna jedinu žrtvu, onu svoga života koji spremno stavlja Bogu na raspolaganje. Po toj spremnosti i poslušnosti vjere Marija postaje ne samo poslušno oruđe u Božjim rukama, nego i zaručnica Duha Svetoga po kojem začinje i rađa Sina Božjega.
To je isti onaj Duh koji je na početku stvaranja svemu udahnuo život, to je isti Duh koji je nadahnjivao starozavjetne proroke da podržavaju vjeru naroda i nadu u ispunjenje jednom danih obećanja. To je isti Duh koji je nagradio vjeru i molitve tolikih neplodnih žena Staroga zavjeta i na čudesan im način darovao potomstvo. Sve su te žene, počevši od Sare, žene Abrahamove, preko Ane, majke proroka Samuela, pa sve do Elizabete, majke Ivana Krstitelja, samo slabe slike onoga što će Duh Sveti učiniti u najsvetijoj i najuzvišenijoj među ženama. Po Mariji snagom svoga Duha Bog je započeo novo stvorenje i omogućio novog čovjeka u Kristu. Bez takve obnove i bez takvog novog čovjeka u Kristu sve priče o novom svijetu i boljoj budućnosti bit će samo tlapnja.
Tu je dotaknut vječni problem zla u svijetu i čovjekova nemirenja s tim zlom, kao i problem čovjekove čežnje za svijetom bez zla. Svakidašnje nas iskustvo međutim uči da je to čovjeku nemoguće. Toliki napori u tom pravcu su se izjalovili, toliki idealisti razočarali. Samo Bog snagom svoga Duha stvara novo i drukčije u ovom svijetu. U tom smislu je ostavio svoju poruku i jedan od najuglednijih mislilaca prošlog stoljeća, Martin Heidegger, kad je kratko prije svoje smrti rekao: «Ovaj svijet može spasiti još samo Bog!»
Bog je svoje spasenje ponudio onda kad je u Marijinu čistom krilu snagom Duha Svetoga njegov Sin uzeo ljudsko tijelo i rodio se kao čovjek, da ostane s nama «do svršetka svijeta» (Mt 28,20). To je Božić, a sve ostalo je sporedno. Božić će nam se dogoditi, ako budemo spremni da se i u nama snagom Duha začne novi čovjek na sliku Isusovu koji će rasti do svoje punine.
Fra Ivan Dugandžić
© Kroatische Katholische Mission Kassel 2016.
