S prvom nedjeljom došašća započinjemo novu liturgijsku godinu. Neki kažu da je liturgijska godina najbolji duhovnik, jer nas ona vodi Isusu Kristu najizravnije: slaveći otajstva Njegovoga života ili ona koja su vezana uz Njegov život te na njega upućuju. Živjeti liturgijsku godinu značilo bi u slavljima Crkve živjeti duboku povezanost s Isusom Kristom. Mogli bismo reći da nam Crkva u liturgiji daje mogućnost da od našeg vremena učinimo Božje vrijeme, ili – još Bolje – da dopustimo Bogu da Njegovo vrijeme postane naše. U Isusu Kristu, Bog koji je vječan, bezvremenski, nama daruje svoje vrijeme. Vrijeme koje Bog daruje čovjeku – jednostavno ali duboko kaže Papa Benedikt – vrijeme je spasenja. Iz toga jasno slijedi da je vrijeme već u sebi dar Božje ljubavi čovjeku. Zato kršćanin nije onaj koji treba ubiti vrijeme, pobjeći, nego je onaj koji zna da je njegovo vrijeme otkupljeno i da Bog, koji neprestano sve čini novim, prolazi kroz našu povijest.
Došašće je najkraće vrijeme crkvene godine, ali ono nosi naslov jako vrijeme. Glavne karakteristike došašća, uglavnom su nam poznate: vrijeme budnosti, iščekivanja… temeljno iščekujemo drugi Kristov dolazak, Njegov pojavak u slavi. Neposredna usmjerenost došašća na blagdan Božića, kojim to vrijeme završava, otkriva smisao i tumači značenje došašća. Iako je vrijeme iščekivanja, ono je vrijeme sigurnosti i znanja da je Bog kojega čekamo već uistinu došao; On je Bog s nama.
Zato iščekivati ne znači ne živjeti ispunjeno ovo vrijeme sada. Nije smisao došašća u tome da ono prođe. Ono jest vrijeme Božje prisutnosti. Ono je vrijeme nade ne zato jer je usmjereno nepoznatom, nego zbog sigurnosti da je Bog s nama, da je došao i da će opet doći u slavi.
Došašće kao da obuhvaća čitavu povijest spasenja. Kao vrijeme u kojem se spremamo za Božić, u kojem slavimo Boga koji je došao i kao vrijeme u kojem iščekujemo drugi Kristov dolazak u slavi, vrijeme u kojem Bog konačno dolazi, došašće postaje istinska punina vremena; kao da sva povijest staje u došašće, i ona prošla, i ona buduća…
Došašće nam pokazuje da povijest nije puki zbroj događaja. Povijest je neprestani Božji hod prema nama…
Zato je liturgijsko vrijeme došašća izvrsna prilika da malo dublje razmislimo o našem vremenu, tj. o našoj osobnoj povijesti, o našoj situaciji, ali ne onako kako to često činimo: gledajući samo na sebe, nego gledajući – recimo to tako – “očima Došašća”. Došašće nas poziva da mislimo na Boga koji je postao čovjek radi našega spasenja. Zbog toga, Došašće je vrijeme koje nas poziva da promišljamo o sebi, o tome što za nas uopće znači da je Bog došao radi našega spasenja? Što je za nas spasenje? Od čega nas Bog spašava? Ovdje se ne radi o tome hoće li netko u ovome trenutku (moći) dati točan odgovor. Radi se o okrenuti se Bogu, o vjerovati da istinska bît našeg života nije u nama, ne dolazi od nas, nego je u Bogu. On je izvor, središte i konačno odredište čitave povijesti, a tako i našega života.
Naš zemaljski hod je kao jedno međurazdoblje od Boga do Boga. Od Boga dolazimo, Bogu se na kraju i vraćamo… Ali naš zemaljski hod je također vrijeme Boga koji je na putu prema nama (von Balthasar)… To je naša utjeha! Iskoristimo, stoga, ovo vrijeme… ne samo vrijeme došašća, nego naše zemaljsko vrijeme da naučimo događaje našega života, našu povijest gledati kao vrijeme Boga koji neprestano dolazi…
Na to nas poziva i današnje evanđelje koje kaže: »Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi«.
I ove su riječi utjeha. Bog dolazi kao kradljivac znači da iznenađuje… Koje li divote! Bog želi i nas iznenaditi! Možda smo se prestali nadati… Možda više ništa lijepa ne očekujemo… Evo nam izvrsne prilike da ovo došašće postane vrijeme nade za nas; da povjerujemo da je Božja ljubav dosjetljiva i da se dopustimo iznenaditi od Boga…
Dođi Gospodine Isuse! Maranatha!!!
Don Edvard Punda
© Kroatische Katholische Mission Kassel 2016.
