Može li se primiti pričest bez ispovijedi?

Obraćam se na vas s jednim pitanjem koje si već dugo postavljam i koje sam postavila poznatim prijateljima – vjernicima, ali nisam dobila konkretan i odgovarajući odgovor. Naime, vjernica sam i svjesna sam da nisam dovoljno jaka u svom vjerovanju. Pretplatnica sam »Glasa Koncila« ali ni tamo nisam naišla na odgovor na pitanje koje me ozbiljno zaokuplja. Obično sam kako sam starija više polaznik na nedjeljne mise («večernice«). Uz veće crkvene blagdane se pričestim i ispovjedim (oko 3-4 puta godišnje). Ponekad odem i na crkveno hodočašće. Eto, u tom okviru se kreće moja duhovnost. No, mene zaokuplja jedno pitanje, a to je pričest, tj. primanje svete hostije. Naime, ljudi se u velikom broju pričešćuju, pa se pitam može li se primiti pričest a da se nisi prije toga ispovjedio? Obave li ti vjernici prije pričesti ispovijed? Naime, jedan dio vjernika kome sam postavila to pitanje kaže da se ne smije pristupiti pričesti ako se nisi ispovjedio, dok drugi kažu da to ne mora biti. Eto, to je moja dilema i pitanje. Ja sam gotovo svake nedjelje na večernjoj misi, ali ne idem na pričest jer neki kažu da je pričest bez ispovijedi grijeh.

Vjerna čitateljica

 

Nauk je Crkve o pitanju koje postavljate vrlo jasan, pa ćemo Vam odgovoriti – »katekizamski« kako ubuduće ne biste imali nikakvih sumnja: ni u ono što sami smijete raditi, kao niti u one vjernike koji se pričešćuju češće od Vas.

Sam Isus poziva vjernike da ga primaju u sakramentu euharistije: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi« (Iv 6, 53). No, kako bismo mogli odgovoriti ovome Isusovu pozivu, za tako se sveti trenutak uvijek mora dobro pripraviti. Sveti Pavao poziva nas na ispit savjesti: »Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela« (1 Kor 11, 27-29). Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha ne smije na pričest, nego se prije što pristupi pričesti mora ispovjediti. Ako pak vjernici imaju potrebne uvjete, onda je posve u skladu sa samim značenjem euharistije da se pričeste svaki put kada sudjeluju u misi. Crkva vjernike obvezuje da svake nedjelje i svetkovine sudjeluju u misi, a da se pričeste barem jedanput godišnje, po mogućnosti u vazmenom vremenu i pripravljeni sakramentom pomirenja ili ispovijedi. No, Crkva vjernicima preporučuje da pričest primaju ne samo u nedjelje i svetkovine, nego još češće, pa i svakoga dana.

Crkva preporučuje pričest zato što ona vjernike čvršće sjedinjuje s Kristom i zato što ih ona odvaja od grijeha. No, to ne znači da vjernike pričest sama čisti od počinjenih grijeha, ili da bi ih nekim automatizmom štitila od budućih grijeha. Ipak, euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi; i ta oživljena ljubav briše lake grijehe, uči Tridentski sabor, a i Katekizam Katoličke Crkve (br. 1394). Snagom iste ljubavi, euharistija vjernike čuva i od budućih smrtnih grijeha. Što više vjernici sudjeluju u Kristovu životu, što ga češće primaju u pričesti i žive u njegovu prijateljstvu, to im je teže odvojiti se od njega i prekinuti to prijateljstvo zbog smrtnoga grijeha. Euharistija, dakako, nije prvotno ustanovljena radi opraštanja smrtnih grijeha. To je vlastito sakramentu pomirenja ili ispovijedi.

Dakle, ako je vjernik u smrtnome grijehu, onda nikako ne smije pristupiti pričesti a da se prethodno nije ispovjedio. Grijeh je prije svega uvreda Bogu, prekid zajedništva i prijateljstva s njim, ali grijeh istodobno nanosi štetu i zajedništvu s Crkvom. Bog jedini oprašta grijehe, a Krist je htio da Crkva bude »znak i oruđe opraštanja i pomirenja što nam ga je on pribavio cijenom svoje krvi«, te je vlast odrješivanja grijeha povjerio apostolskoj službi kojoj je povjerena »služba pomirenja« (2 Kor 5, 18). Dajući apostolima udioništvo u moći opraštanja grijeha, Gospodin im također daje vlast da pomiruju grešnike s Crkvom, što se ostvaruje sakramentom ispovijedi ili pomirenja. Za nju su, pak, bitni kajanje, ispovijed (priznanje) grijeha i zadovoljština (pokora). Da bi vjernik bio doista pomiren s Bogom i Crkvom, mora iskreno požaliti zbog svojih grijeha, tj. mora se iskreno pokajati, priznati ih u osobnoj ispovijedi i izvršiti zadanu pokoru.

Ako nema teškoga grijeha, vjernik da bi primio pričest ne mora svaki put na ispovijed, već je dovoljno kajanje za lake grijehe. Svakako je prije pristupanja pričesti bez prethodne ispovijedi nužno dobro ispitati savjest i uvidjeti težinu svih počinjenih grijeha. Ako nisu počinjeni teški, već samo laki grijesi, onda vjernik smije na pričest ukoliko se iskreno pokaje za počinjen grijeh.

Dakle, ako biste Vi bili svjesni da ste počinili ma i jedan teški grijeh, ne smijete na pričest, pa makar osjećali veliko kajanje zbog njega. Prvo morate primiti odrješenje u sakramentu pomirenja. Ispovijed svakodnevnih pogrešaka – lakih grijeha – nije nužno potrebna, ali Vam je Crkva iskreno i snažno preporučuje. Naime, redovita ispovijed lakih grijeha pomaže vjernicima oblikovati savjest, tako da se bore protiv zlih sklonosti, da dopuste Kristu da ih liječi i da tako napreduju u duhovnom životu, u životu Duha.

tekst     www.medjugorje-info.com

slike     google

© Kroatische Katholische Mission Kassel 2016.