Točno je da su biblijske spise napisali ljudi. Ali ti pisci – predaja ih naziva svetim piscima – pišući Bibliju, bili su pod posebnim Božjim utjecajem, tj. nadahnuti od Boga. Upravo zato je Sveto pismo od Boga nadahnuto, u njemu nam sam Bog progovara i ono se s pravom zove Božjom riječju. U Bibliji je na više mjesta izraženo temeljno uvjerenje da su knjige Svetoga pisma od Boga nadahnute, da njihovi autori nisu, dakle, govorili sami od sebe, nego su govorili Duhom Svetim poneseni od Boga (2 Tim 3,14–16; 2 Pt 1,19–21).Budući je Bog autor ili začetnik Pisma, ono za Crkvu i kršćanske vjernike ima posebnu važnost i dostojanstvo kao norma naše vjere.
U vezi s tim nameće se nekoliko pitanja: Kako odrediti međusobni odnos između Boga i ljudskoga autora u događaju inspiracije? Koji je sadržaj svetih knjiga i kakav je odnos Crkve i Biblije? Odgovor na ova važna i složena pitanja možemo tek naznačiti.
1) Glede međusobnoga odnosa ova dva autora u događaju inspiracije bilo je različitih teoloških tumačenja – od onoga da je ljudski pisac samo puko sredstvo u Božjim rukama, što je zacijelo umanjivanje udjela svetoga pisca u bogonadahnuću – do onoga da je Biblija napisana marom ljudskih autora koje je Bog samo očuvao od pogrješaka pri pisanju, što je opet umanjivanje božanskoga utjecaja u inspiraciji. Odnos Boga i ljudskoga autora u nastajanju svetih knjiga ne valja shvatiti u smislu konkurencije, nego međusobne suradnje. Bog je začetnik koji nadahnjuje i omogućuje ljudsko autorstvo Pisma. Biblijski pisac piše pak potaknut od Boga, služeći se svim svojim ljudskim sposobnostima i koristeći se svim raspoloživim izražajnim sredstvima svoga vremena i kulture. Ali on, unoseći u biblijski tekst sebe, ipak piše samo ono i sve ono što je Bog htio da radi našega spasenja bude zapisano. Zavjetni su autori povrh toga svjedoci objavljene vjere te u prvoj Crkvi imaju posebnu karizmu da u svim fazama svoga djelovanja vjerno shvate i zapišu riječ Božju.
2) Biblija i Crkva. Bog je htio ustanoviti Crkvu kao zajednicu spasenja i posrednicu svoje objave. Dok nastaje prva Crkva apostolskoga vremena, u njoj nastaje i Sveto pismo kao objektivizacija i konkretizacija Božje objave i vjere Crkve koja ima normativni karakter za Crkvu svih vremena. Da bi Crkva mogla ispuniti od Boga joj namijenjenu zadaću i biti valjano sredstvo spasenja, Bog ju je morao opskrbiti nezabludivom sposobnošću da jasno utvrdi koji su spisi za nju bitni, tj. od Boga nadahnuti. Crkva je, dakle, na temelju darovane joj sposobnosti prepoznala nadahnute knjige koje se nazivaju kanonskim spisima. Biblija je zapravo zbirka od Boga nadahnutih i kao takvih od Crkve prepoznatih spisa. Proces prepoznavanja nadahnutih knjiga ili nastajanja kanona potrajao je određeno vrijeme i odvijao se po određenim kriterijima. Glavni je kriterij zacijelo bio da je Crkva prepoznavala i odredila za nju bitne spise konaturalno, tj. pazeći sadržavaju li bitne značajke kršćanske vjere koju ona priznaje i svjedoči.
3) Sadržaj Biblije. Crkva je uvijek isticala da je Sveto pismo u svim svojim dijelovima od Boga nadahnuto. Odbacivala je shvaćanja koja su inspiraciju ograničavala samo na neke dijelove Pisma. U Bibliji ima doduše niz izvještaja o profanim događajima, tu se nalaze i pojedinačne povijesne netočnosti i pogrješke. Biblijske knjige prenose nam ponajprije poruku spasenja, istinu o našemu spasenju za koju je Bog htio da bude zapisana u Svetom pismu. Tu nam poruku Biblija posreduje posve čvrsto, vjerno i bez ikakve zablude. Crkveno učiteljstvo, tj. biskupi na čelu s papom, jesu ona mjerodavna ustanova u Katoličkoj Crkvi koja ima zadaću sve to čuvati i autentično tumačiti riječ Božju sadržanu u Bibliji. Oni to čine u suradnji s drugim ustanovama u Crkvi, posebno teolozima, i potpomognuti posebnim darom Duha u konačnici jamče da riječ Božja i danas do nas dopire cjelovita i neiskrivljena u svoj svojoj snazi i jasnoći.
Ostale članke iz niza Katolici u potrazi za srcem Biblije vidi ovdje!
(dr. don Nedjeljko Ante Ančić,bitno.net)
© Kroatische Katholische Mission Kassel 2016.