Ne činimo malu stvar kad činimo znak križa. To bi nam trebalo oduzeti dah – ali samo da bismo udahnuli ponovno, da bismo se ispunili drugim zrakom, drugim dahom: Duhom Božjim
Ono što je elementima voda, to je gestama znak križa. Kardinal Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI.) jednom je napisao: “Najosnovnija kršćanska molitvena gesta i jest i uvijek će biti znak križa.”1
Znak križa je i najčešća kršćanska molitva sve od onoga dana kad je Crkva utemeljena. Sveti Pavao govori o križu u gotovo svim svojim novozavjetnim poslanicama: “A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu” (Gal 6,14).
Mogli bismo ispisati knjigu o ranokršćanskim svjedočanstvima ovoga običaja. Bila je to njihova omiljena pobožnost jer nije tražila nikakvo posebno znanje ili vještinu. Niste trebali biti pismeni da biste napravili znak križa, niti dovoljno bogati da biste posjedovali knjigu s uputama. Sve što vam je bilo potrebno bio je pokret jednoga slobodnog prsta. Dok su ih odvodili u smrt, mučenici su činili znak križa. Čak je i Julijan, ozloglašeni car i nekadašnji kršćanin, pribjegavao križanju kad god bi osjećao da ga ugnjetavaju zlodusi.
Znak križa svugdje se spominje zato što je svugdje bio prisutan. Krajem 2. stoljeća Tertulijan je ustvrdio: “Na svim našim putovanjima i u svim našim pokretima, na našim dolascima i odlascima, pri oblačenju obuće, u kupki, za stolom, kad palimo svijeće, kad ležimo, kad sjedimo, kojim god se poslom bavimo, označavamo svoje čelo znakom križa.”2 Tertulijan je hvalio svoju ženu zbog njezinih krjeposti, njezine ljepote i zbog načina na koji se odijevala, ali iznad svega zbog toga što bi, prije no što bi legla na počinak, napravila znak križa preko svojega tijela i svoje postelje.3
Najraniji izvještaji navode da su kršćani palcem činili znak križa na svojemu čelu. Činili su ga i na predmetima kao što je hrana i nad sakramentalnim stvarima: kruhom, vinom, uljem i vodom.
Tijekom stoljeća vjernici su razvili razne načine na koje se pravio znak križa. U zapadnim se Crkvama blagoslivljamo desnom rukom s ispruženim prstima, najprije dodirujući vrhovima prstiju čelo, prsa, zatim lijevo rame i na kraju desno rame.
Za vrijeme mise, netom prije navještaja Evanđelja, koristimo se i drugim oblikom: “Malim križem” u kojem palcem pravimo znak križa na čelu, usnama i preko srca. Kad ovo čini svećenik ili đakon, ponekad ih možemo čuti kako govore: “Gospodin ti bio u srcu i na usnama: da dostojno i prikladno navijestiš njegovu Blagu vijest.” Vjernici koji se malim znakom križa služe za osobne pobožnosti ponekad ga znaju popratiti molitvom na latinskom jeziku: Per signum crucis de inimicis nostris libera nos Deus noster (“Po znaku križa, od neprijatelja naših, oslobodi nas, Bože naš”).
Kršćani istočnih Crkava imaju svoj vlastiti način na koji čine znak križa. Njihov raspored prstiju pretvara ruku skoro u katekizam. Oni spajaju vrhove palca, kažiprsta i srednjeg prsta. Ta tri prsta zajedno predstavljaju Trojstvo u jedinstvu. Ostala dva prsta – mali prst i prstenjak – zajedno su pritisnuti na dlan a simboliziraju hipostatsko sjedinjenje: jedinstvo Isusove ljudske i božanske naravi. Neki su vjernici, i na istoku i na zapadu, zadržali običaj ljubljenja prstiju nakon što naprave znak križa.
Diljem svijeta i kroz povijest postoji bezbroj varijacija ove prakse i njezina tumačenja. Jedno od meni najdražih objašnjenja dolazi od mojega sveca zaštitnika, svetoga Franje Saleškog:
Prvo podižemo ruku k čelu govoreći: “U ime Oca”, kako bismo označili da je Otac prva osoba Presvetoga Trojstva iz koje proizlaze jedinorođeni Sin i Duh Sveti. Govoreći zatim: “i Sina”, spuštamo ruku na prsa kako bismo izrazili da Sin proizlazi iz Oca koji ga je poslao na zemlju, u utrobu Djevice. Zatim pomičemo ruku od lijevoga ramena ili strane na desno govoreći pritom: “i Duha Svetoga”, čime označavamo da Duh Sveti, kao treća osoba Presvetoga Trojstva, proizlazi iz Oca i Sina, da je on ljubav koja ih sjedinjuje i da mi po njegovoj milosti postajemo sudionicima plodova Kristove muke. Znak križa je, prema tome, kratko očitovanje naše vjere u tri velika otajstva: naše vjere u Presveto Trojstvo, u Kristovu muku i u oprost grijeha, čime prelazimo s lijeve strane koja simbolizira prokletstvo na desnu stranu koja simbolizira blagoslov.4
Trojstvo i križ: nije slučajna pobožnost da se ove dvije teme susreću u riječima i gesti najosnovnije i najomiljenije crkvene molitve.
Križ je vremenita slika vječnoga života Trojstva.5 Na križu se Isus Krist dao u potpunosti, ništa nije zadržao. Tako se Sin dariva Ocu i Otac Sinu. I jedan i drugi potpuno i s ljubavlju daruju svoj život jedan drugome, a taj dar, taj život, ta ljubav, to je Duh Sveti. Znak križa je znak te ljubavi na svijetu.
Na kraju svoje borbe Isus je predao svoj duh (Iv 19,30) proglasivši svoje djelo “dovršenim”, izvršenim, ispunjenim. Kad pravimo znak križa, odazivamo se toj milosti i primamo ljubav koju nam on daje. Primamo taj Duh isto kao što primamo na sebe njegov križ. Vidimo Isusa kako se predaje u ljubavi i kažemo: “Amen!” i prihvaćamo taj život kao naš vlastiti.
Ne činimo malu stvar kad činimo znak križa. To bi nam trebalo oduzeti dah – ali samo da bismo udahnuli ponovno, da bismo se ispunili drugim zrakom, drugim dahom: Duhom Božjim.
Ovo je život koji smo primili krštenjem kad smo bili obilježeni znakom križa i spašeni od naših grijeha. Prvi su kršćani ovaj znak uspoređivali s onim na Kajinovu čelu (Post 4,15) koji ga je štitio od kazne koju je zaslužio. Njegov su nagovještaj vidjeli također i u znaku krvi kojom su Izraelci za vrijeme Pashe poškropili svoje dovratnike i zbog koje su njihovi prvorođenci bili spašeni (Izl 12,7). Još su ga življe opisanog vidjeli u proročanstvu proroka Ezekiela, koji je vidio da će jednoga dana pravednici u Jeruzalemu biti spašeni “zbog znaka na njihovim čelima” (Ez 9,4). O kojem je znaku riječ? Prema starim rabinima riječ je o znaku tau, posljednjem slovu hebrejskoga pisma, koji se u starim vremenima crtao kao križ. U Novome zavjetu, u Otkrivenju, sveti Ivan je vidio da se vjerni u nebu raspoznaju po ovom znaku na svojim čelima (Otk 14,1;22,4).
Ovaj se običaj prenosio stoljećima i uistinu će uvijek biti s nama. U svojemu ga je pionirskom djelu o svetoj predaji sveti Bazilije Veliki prepoznao kao žig apostolske vjere.6 Njega se časti čak i u nebu, a hvalu mu daju čak i najveći sveci. Kad se 1858. godine u Lourdesu, u Francuskoj, Djevica Marija prvi put ukazala malenoj Bernadetti Soubirous, prije nego što je progovorila ijednu riječ, napravila je znak križa.
Ova najjednostavnija gesta najbogatija je među vjerovanjima. Ona obuhvaća beskonačno; ona objavljuje Trojstvo, utjelovljenje i naše otkupljenje; ona je, da se poslužimo riječima kardinala Ratzingera, “sažetak i ponovna potvrda našega krštenja”.7 Kao papa Benedikt XVI. dodao je: “Praviti znak križa… znači vidljivo i javno govoriti ‘da’ onome koji je umro i uskrsnuo za nas, Bogu koji u poniznosti i slabosti svoje ljubavi jest Svemogući, snažniji od sve svjetske moći i pameti.”8
Prebirite u svome srcu
Kad se krstimo, neka to bude pravi znak križa. Umjesto malene i skučene geste koja ne otkriva svoje značenje, učinimo veliki i staloženi znak, od čela do prsa, od ramena do ramena, svjesno osjećajući kako nas čitave obuhvaća, naše misli, stavove, tijelo i dušu, svaki dio nas u isto vrijeme, kako nas posvećuje i čisti od grijeha…
Razmišljajte o ovim stvarima kad činite znak križa. On je najsvetiji od svih znakova… Neka vam obuzme cijelo biće – tijelo, dušu, um, volju, misli, osjećaje, ono što činite i ono što ne činite – i označivši ga križem, neka ga cijelog ojača i posveti u Kristovoj snazi, u ime trojedinoga Boga.9
Romano Guardini, 20. stoljeće
————————–
Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.
Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.
(Bitno.net)
© Kroatische Katholische Mission Kassel 2016.