Došašće je posebno povoljan trenutak da ispitamo kako se borimo protiv svojih strasti, mana, grijeha, loše naravi. Ta borba je snaga u borbi protiv vlastitih slabosti i jada, hrabrost da se ne preruše osobne nevjere, te smionost za svjedočenje svoje vjere u oprječnoj okolini. Danas kao i jučer od kršćanina se očekuje da živi junački. Junački u velikim bitkama ako je potrebno. Junački – i to će biti normalno – u malim svakodnevnim borbama.

Borba koju od nas traži Gospodin kroz čitav naš život – a posebno u ovo liturgijsko vrijeme kada nam se on približava u svojemu presvetom čovještvu – mnogo puta će se konkretizirati u odluku koja zahtijeva jakost: možemo odlučiti da ćemo vršiti djela pobožnosti istančanom točnošću, bez da ih iz bilo kojeg razloga odgađamo i bez da ovise o trenutačnom duševnom stanju. Konkretizirat će se zatim u načinu na koji ćemo živjeti ljubav, u želji da ispravimo neuredne vidove karaktera (lošega karaktera), zbog čega ćemo se truditi umnožiti male geste srdačnosti, dobrog raspoloženja, pažnje prema drugima; u vršenju učinkovita apostolata u svojoj sredini; u marljivijoj zauzetosti oko svoje vjerske formacije.